Moderna u hrvatskoj umjetnosti

Darko Tomas (Tomaš) reproducirao je ovu umjetninu za WEB stranicu www.galerijamala.hr

U hrvatskoj likovnoj umjetnosti modernim se razdobljem smatra period pri samom kraju 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Najvažniji događaj pri samom početku moderne bio je Prvi hvatski salon održan 1898. godine od strane Društva hrvatskih umjetnika s Vlahom Bukovcem na čelu. Ideje moderne prvenstveno su bile individualizam, subjektivnost, sloboda izražavanja i novi senzibilitet. Stilovi koji su prevladavali bili su simbolizam i secesija, dok europske avantgardne težnje iz vremena oko Prvog svjetskog rata nisu imale značajnijeg odjeka u hrvatskim umjetničkim krugovima.

Darko Tomas (Tomaš) reproducirao je ovu umjetninu za WEB stranicu www.galerijamala.hr

Iz tog vremena veoma su značajni kipari Robert Frangeš-Mihanović i Ivan Meštrović, koji su samo u Zagrebu ostavili ključne spomenike poput konjaničkog kipa Kralja Tomislava, Zdenca života i spomenika Povijest Hrvata. Ivan Meštrović najveće je ime hrvatske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća s brojnim postignućima izvan hrvatskih granica.

Postojalo je i nekoliko pokušaja okupljanja umjetnika u društva. Društvo Medulić pod vodstvom Emanuela Vidovića okupljalo je umjetnike iz Dalmacije te su u nj pripadali Ivan Meštrović, Miroslav Rački, Tomislav Krizman, Toma Rosandić, a nit vodilja njihovih djela bila je monumentalnost. Minhenski krug bila je grupa intimističkih slikara školovanih u Münchenu pod utjecajem francuskog impresionizma i anti-akademizma. U njemu su značajna imena Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić i Oskar Herman. Također je značajna i umjetnička skupina Zemlja koja je kroz umjetnost pokušavala odgovoriti na društvena pitanja. U njoj su djelovali Krsto Hegedušić, Oton Postružnik, Edo Kovačević, Đuro Tiljak, te naivci Mirko Virius i Ivan Generalić.

U arhitekturi Viktor Kovačić se svojim programskim tekstom Moderna arhitektura suprotstavio tada dominantom historicizmu i zastupao individualnu kreativnost koja bi spajala tradiciju i modernost. Takva odmjerenost jasno je vidljiva u njegovoj palači Burze iz 1924. Drugi značajni arhitekti bili su Drago Ibler i Stjepan Planić, gdje su obojica kroz arhitekturu pokušala odgovoriti na pitanja suvremenog života i prilagoditi svoja djela novim idejama života u kolektivu i humanog stanovanja.